Blog
2012- Kraj kineskog sna?
Proteklu godinu ćemo sigurno pamtiti po turbulentnim događajima čije će se posljedice osjećati još dugo vremena. Imali smo priliku vidjeti revoluciju u arapskom svijetu koja je promijenila (i još uvijek mijenja) političku sliku Bliskog istoka. Užasnula nas je situacija u Japanu, koji je proživio katastrofalni potres i za dlaku izbjegao nuklearnu kataklizmu. Još uvijek strepimo od mogućeg kolapsa Eurozone koji bi mogao sunovratiti svijet u još jednu gospodarsku krizu.
Svi ti problematični događaji stvorili su atmosferu nelagode i neizvjesnosti s kojima smo ušli u novu godinu, te poput neugodnog mamurluka nakon novogodišnjeg tuluma dovode do trijeznog suočavanja sa stvarnošću koja bi mogla postati i gora od onoga što smo gledali prethodne godine.
No čemu ovakav pesimizam? Trebamo li baš sve gledati tako crno?
Naravno da ne treba, ali bi ipak trebali biti dovoljno oprezni radi nekih potencijalnih opasnosti koje bi u doba “globalnog sela” lako mogli osjetiti u svakom djelu našeg planeta
U medijima sve pršti od apokaliptičnih predviđanja o smaku svijeta 2012. Priča je poznata, po drevnom kalendaru Maja, ova godina označava kraj zemljinog ciklusa, što bi prema modernoj interpretaciji trebalo predstavljati kraj svijeta kakvog poznajemo. Osobno nisam baš sklon uzimanju ozbiljno takva predviđanja, premda su ona prilično unosna za autore apokaliptičnih pamfleta i ostale širitelje panike. No izvan svijeta mitova i pseudoznanstvene literature, postoji nekoliko problematičnih trendova koji bi mogli imati sličan „apokaliptični“ učinak na svijet kakav poznajemo. Najviše bi nas trebalo zabrinjavati stanje svjetske ekonomije, čiji je oporavak od gospodarske katastrofe iz 2008. godine još uvijek u tijeku, a upravo bi 2012.godina mogla biti prijelomna točka koja će odrediti našu sudbinu u ovom desetljeću.
Ono što je novi element u takvim predviđanjima je da ovoga puta najveća prijetnja ne dolazi samo od američkog financijskog sektora pa čak niti od eskalacije europske dužničke krize. Ovaj put, po mišljenju mnogih, glavni rizik predstavlja dosad najsvjetlija točka globalne ekonomije- Kina.
Nekako smo se navikli bez obzira na promjenjivo stanje na zapadu Kina uvijek predstavlja pozitivan primjer države koja ja je vječno “osuđena” na rast BDP-a od oko 10%. No premda je takva situacija trajala već skoro 3 desetljeća, ne smijemo zaboraviti da takvo stanje nije prirodna konstanta, te da se vrlo lako može izmijeniti. Ekonomska povijest je puna primjera država koje su nezaustavljivo rasle da bi u jednom trenutku doživjele slom od kojeg se dugo nisu oporavile. (Argentina početkom 20-tog stoljeća, Japan u 1990-tim...)
Sve više poznatih intelektualaca i ekonomskih stručnjaka govori upravo o takvom scenariju i najavljuju da bi baš ove godine kinesko čudo trebalo udariti u zid. Neki od njih su uglednim svjetski analitičari čije je mišljenje teško zanemariti. Među najpesimističnijima su i poznati investitor Jim Chanos, te ugledni svjetski ekonomisti: Nouriel Roubini i nobelovac Paul Krugman. U središtu priče je nekoliko nepovoljnih pokazatelja.
Prvi i najvažniji je pucanje „mjehura“ na kineskom tržištu nekretnina, sličan onome što se desio u SAD-u razdoblju 2007-2008. Graditeljski „boom“ je uobičajena pojava kada se neka država nalazi u ekonomskoj ekspanziji, jer se investitori nadaju da će se u rastućoj ekonomiji uvijek naći kupca. I tako su se u Kini gradili golemi građevinski projekti od futurističkih poslovnih centara pa do velikih stambenih naselja za koje se očekivalo da će se brzo prodati o zemlji u kojoj milijuni ljudi svake godine migrira u gradove. S vremenom pokazalo da su ta predviđanja bila nerealna, jer se znatno precijenila potražnja za nekretninama. Situaciju su pogoršali špekulanti koji bi kupili nekretnine bez namjere da žive u njima i onda čekali da se cijena još podigne kako bi zaradili na razlici. No od prošle godine se tržište počelo urušavati i cijene su počele padati. Prema nekim analizama cijena stanova u gradovima poput Shanghaia je pala za trećinu, a u nekim dijelovima Kine već postoje i „naselja duhova“, novi stambeni kompleksi koji stoje potpuno prazni i koji ukazuju da je potražnja za nekretninama daleko manja od očekivane. Ukupne investicije u fiksnu imovinu sada čine i do 50 % kineskog BDP-a , čime se dosegla velika izloženost oscilacijama u cijenama nekretnina.
Drugi zabrinjavajući indikator je problematična financijska situacija na razini provincija. Tijekom proteklih godina, lokalna uprava u kineskim pokrajinama se zadužila kako bi financirala velike građevinske projekte. Politička pozicija lokalnih vlasti je uvijek ovisila o statistikama o uspješnosti koja se često svodila na napuhavanje lokalnog BDP-a velikim infrastrukturnim projektima sa upitnom rentabilnošću. To je dovelo do toga da se velik broj lokalnih jedinica previše zadužio i trebat će ozbiljniju financijsku injekciju centralnih vlasti kako bi se stabilizirala situacija.
Oba navedena problema nastala su kao posljedice ekspanzivne ekonomske politike kineske vlade koja je pred 3 godine upumpala velik dio novca u privredu kako bi izbjegla ekonomsku krizu koja je zahvatila svjetsko gospodarstvo 2008 godine. Tim potezom je, barem nakratko, izbjegla recesiju za razliku zapadnih zemalja, te se smatralo se kako je time Kina dokazala kako je njen rast gotovo nezaustavljiv i otporan na nestabilna kretanja u razvijenom svijetu (tzv.Decoupling) No sada izgleda da je učinak takve politike bio kratkog vijeka, i da račun neracionalnih investicija dolazi na naplatu. Prema mnogima, najveća greška je što se novac investirao u neisplative infrastrukturne projekte, umjesto da su se mjere fokusirale na smanjivanje poreznog opterećenja i poticanje domaće potrošnje. Potrošnja stanovništva je i dalje manja od potrebne razine koja bi omogućila da kinesko gospodarstvo ne ovisi toliko o izvozu i time bude žrtva nepredvidivih fluktuacija u svjetskoj potrošnji.
Za sada još uvijek stanje izgleda stabilno, no velik dio ljudi koji poznaju situaciju govore da je to „zatišje pred buru“ koja će gurnuti Kinu u dugotrajnu recesiju i zaustaviti uzlet azijskog diva na mjesto supersile 21.stolječa. Neki predstavnici konzervativne struje u SAD-u sa oduševljenjem gledaju na ovakav tijek događaja, jer bi to eliminiralo američkog glavnog konkurenta za poziciju vodeće sile svijeta. Čak je i liberal Obama pokrenuo novu obrambenu strategiju koja će se fokusirati na Pacifik čime je neslužbeno počeo „containment“ kineskog utjecaja u Aziji.
Ono što ne treba zaboraviti da će mogući kolaps kineskog gospodarstva imati kataklizmički utjecaj na cijeli svijet. Od Rusije, Bliskog istoka i Brazila koji opskrbljuju Kinu sirovinama, preko Njemačke, Japana i Južne Koreje kojima je Kina važno izvozno tržište, nitko neće biti pošteđen u slučaju takvog ishoda. Na kraju će to biti i golemi udarac za SAD, s obzirom na snažnu financijsku povezanost dvije zemlje kao i zbog udarca na američke kompanije koje su prebacile svoju proizvodnju u Kinu.
Ako se u isto vrijeme desi i krah Eurozoni ili eskalacije sukoba na Bliskom istoku (napad na Iran), svijet bi mogao doživjeti katastrofu neviđenih razmjera.
No dobro, ne treba pretjerivati u takvim negativnim projekcijama, premda ih nikako ne smijemo ni zanemariti. Postoji i niz drugih perspektiva na stanje u kineskom gospodarstvu gdje se procjenjuje takvi strahovi pogrešni ili u najmanju ruku preuveličani.
Prije svega, ne treba zaboraviti da je kinesko vodstvo svjesno problema u sadašnjem sustavu i već je poduzelo mjere koje bi trebale spriječiti dramatičan ishod. Pred godinu dana uspješno je zaustavljena inflacija, a doneseni su propisi koji zahtijevaju znatno oštrije uvjete pri kupnji i prodaji nekretnina kako bi se spriječile špekulantske aktivnosti.
Zahvaljujući štedljivoj politici za vrijeme ekspanzije, uspješno su se stvorile i novčane rezerve kroz razne fondove, čime postoji dosta velik manevarski prostor za stabilizaciju u slučaju da situacija izmakne kontroli.
Sasvim je jasno da će se mjehur tržišta nekretnina morati rasprsnuti, ali se za sada čini da je to moguće postići bez znatnijeg utjecaja na gospodarsku stabilnost kroz tzv. “meko slijetanje”(soft landing). Najvažniji zadatak kineskih lidera je povećati udio potrošnje u BDP-u što bi moglo stabilizirati situaciju u slučaju znatnijeg smanjenja stopa rasta i pada izvoza. Tu je Kina u boljoj poziciju nego što se obično misli, o čemu je pisao ekonomist Shaun Rein u Forbesu. Proteklih 30 godina Kina se više puta našla pred mnogim izazovima u svojem razvoju i svaki put se uspješno izvukla i nastavila rasti po impresivnoj stopi, pa nema razloga da bi ovaj put trebala posustati.
Ukoliko i uspješno riješi trenutne probleme vjerojatno nećemo više gledati onako visoki rast GDP-a kojeg je Kina imala do sada. Kako Kina polako prelazi iz ekonomije niske u ekonomiju srednje razvijenosti, usporedno se s time očekuje i restrukturiranje dosadašnjeg modela razvoja koji će smanjiti rast GDP-a na razinu ispod 8%. No to i dalje ne bi trebalo promijeniti dugoročni trend koji će Kinu pretvoriti u najsnažnije svjetsko gospodarstvo u iduća dva desetljeća. (To osim o rastu GDP-a ovisi i o tečaju Yuana i inflaciji, ovdje možete raditi vlastite ekstrapolacije )
Fundamentalna istina je da je Kina zemlja od milijardu i 300 miliona stanovnika i koja s ovom razinom BDP-a po stanovniku još uvijek ima punio prostora za rast. Ne treba zaboraviti ni niz drugih prednosti, pogotovo u pogledu kulture rada i iznimno dobrog obrazovnog sustava za zemlju tog stupnja razvijenosti. Ako si možemo dopustiti da napravimo poveznicu sa razvojem susjednih zemalja s kojima dijeli slične kulturne elemente (poput Japana, Južne Koreje i Singapura) vidimo da su sve te zemlje uspješno razvile u nekoliko desetljeća kroz stalno povećanje produktivnosti i razvijanju sofisticirane industrije. Nema razloga da Kina ne krene tim putem a ne zaboravima da je Kini dovoljna razina BDP-a po stanovniku jednog Portugala i već je po ukupnom BDP-u uvjerljivi broj 1.
Umjesto da se opterećujemo oko kalkulacija, možda je ova godina idealno vrijeme da se i u hrvatskoj na pravi način okrenemo mogućnostima koje pruža Kina i njena dugoročna perspektiva. Živimo u zermlji gdje je većina stanovnika potpuno neinformirana o tom rastućem ekonomskom divu koji će vjerojatno obilježiti 21. stoljeće, a da ne govorimo koliko će nas skupo koštati propuštene prilike koje će rado iskoristiti naši konkurenti. Ako ignoriramo Kinu, možemo samo izgubiti, jer ako Kina nastavi rasti, nećemo od toga profitirati, a ako se desi neki ozbiljniji poremećaj sigurno ćemo ga osjetit bez obzira na naše planove. Nažalost, neovisno Kini imamo vlastitu krizu s kojom se trebamo baviti, a upravo bi Kina mogla biti dio rješenja naših problema u tom području, pogotovo sada, kada je ulazak u EU siguran i možemo proširiti fokus naše vanjske politike. Nadajmo se da će nova vlada konačno napraviti konkretnije korake u tom smjeru.
Zato je moj savjet jednostavan: ako je vaša novogodišnja odluka bila da krenete na tečaj mandarinskog, nemojte da vas John Chanos i ostali pesimisti obeshrabre. Stoljeće zmaja je možda tek počelo.
Napisao : Janko Prester| Sinagate.com Europska kriza i Kineska prilika Dok se promatra trenutna financijska kriza Europske monetarne Unije, zanimljivo se prisjetiti idealističkih vremena kada je 2002. godine uveden Euro kao moguća alternativa dominaciji američkog dolara. Bili su to trenuci kada se smatralo da bi Europska unija mogla igrati znatno veću ulogu na globalnoj sceni kao važan ekonomski i politički faktor i ponuditi drugačije viđenje svijeta od Američke hegemonije. Ambicije su se povećale primanjem novih članica iz Istočne europe 2004-te godine. No vrijeme je pokazalo da je takav scenarij bio nerealan. Razloga je bilo više: odbijanja prihvaćanja Europskog ustava, stalni sukobi starih i novih članica (rat u Iraku, odnosi s Rusijom, poljoprivredna politika ), te kontinuirana demografska i ekonomska stagnacija vodećih članica. Postalo je jasno da Europski projekt ima dubokih problema. No trenutak koji je razotkrilo svu nestabilnost europske ekonomije desio se nakon Velike financijske krize, gdje se niz europskih zemalja našlo u teškoj financijskoj situaciji. Najgore je bila pogođena Grčka, da bi zatim i ostale zemlju mediteranskog kruga došle do ruba bankrota, i time dovele u pitanje stabilnost Eura, a možda i cijelog Europskog projekta. Sada je postalo jasno da koncept valutnog povezivanja zemalja sa potpuno različitom ekonomskom strukturom i razinom produktivnosti ne može biti dugoročno održiv. Na drugoj strani svijeta, priča je izgledala potpuno drukčija. Kina je krizu prošla praktično neokrznuta i uspješno nastavila rasti po stopama o kojima zemlje zapada mogu samo sanjati, te joj se u toj poziciji glavnog motora svjetskog gospodarstva otvorilo niz novih opcija kako može proširiti svoj globalni utjecaj. Osim golemih investicija u zemlje u razvoju (Afrika), sve atraktivnije izgleda strategija jačanja ekonomskog utjecaja i u razvijenim zemljama. I dok se do sada glavna prijetnja koja dolazi iz Kine smatrala jeftina roba koja ugrožava europsku industriju, sada se pojavila nova uznemirujuća mogućnost: da Kineske tvrtke i investicijski fondovi preuzimaju Europske tvrtke i time dolaze u posjed najnovije tehnologije. Pred nekoliko godina Kineska automobilska kompanija Geeley je preuzela Volvo, i time je došla u posjed velikog broja tehničkih rješenja koje posjeduje ta švedski proizvođač automobila, i to najviše u području gdje taj brand najpoznatiji-sigurnost automobila. S obzirom da su po pitanju sigurnosti kineski automobili dugo godina imali izrazito lošu reputaciju, preuzimanje iskustava i znanja iz Volva će sigurno pomoći u dizanju kvalitete kineskog auto brenda Ali to je možda samo početak, jer ako se europska kriza nastavi, financijski kolaps se može preseliti i u privatni sektor, gdje bi neke od vodećih europskih kompanija, posebno u najugroženijim zemljama mogle postati mete za Kinesko preuzimanje. Za Kinu takva situacija predstavlja idealnu priliku jer se pruža mogućnost da time pokuša riješiti jedan vlastiti ekonomski problem Glavni dugoročni ekonomski izazov za Kinu je transformacija gospodarstva temeljnog na jeftinom izvozu u ekonomiju naprednih tehnologija i proizvoda visoke kvalitete. Takva transformacija temeljena na vlastitom razvoju proizvoda i inovacija može trajati i do nekoliko desetljeća. No zato Kina ima opciju da ubrza taj proces kroz akviziciju posrnulih europskih tvrtki i preuzimanje njihovih tehnologija i inovacija. No time ne završava priča o mogućim posljedicama krize od kojih neke mogu imati i dublje geopolitičke reperkusije. Nedavni poziv Europskih vođa Kineskom predsjedniku da sudjeluje u fondu pomoci za spas Eurozone dovoljno govori o tome gdje idu svjetski trendovi. Ako pristane na pomoć, Kina bi mogla zauzvrat tražiti i niz drugih povlastica, poput priznavanja statusa „Tržišne ekonomije“, kojim bi se omogućilo snažnije trgovinsko povezivanje s Europom. Možda je još i važnije je moguće ukidanje embarga na oružje koji postoji još od 1989 godine, gdje bi kineskoj vojsci postali dostupni napredni europski obrambeni sustavi. Za to snažno lobiraju i europske tvrtke koje proizvode oružje, jer dugoročno nemaju perspektivu na europskom tržištu gdje se stalno smanjuju proračuni za obranu (i još će se više smanjiti radi krize), pa bi im kinesko tržište bila slamka spasa. Ne treba ni spominjati kakve bi tektonske promjene to izazvalo u svjetskoj raspodjeli moći i kakva bi bila američka reakcija da npr. Kineska mornarica kupi nekoliko primjeraka Njemačkih podmornica tipa U-212. Europa, koja je stoljećima bila jezgra svjetskih zbivanja se polako pretvara u sve manje relevantnu skupinu posvađanih zemalja koje radi neodlučnosti i zastarjelih stereotipa nisu u stanju formirati jednu zajedničku strategiju kojom bi se pripremili za svijet u kojem Azija igra sve važniju ulogu. Stoljećima je cijeli svijet bio žrtva sukoba Francuske , Njemačke i Ujedinjenog kraljevstva, koji su se borili za prevlast u svojim prekomorskim carstvima. On što europljani nisu shvatili je da u novom svijetu nikoga pretjerano nije briga za kontinent koji živi na staroj slavi dok mu stanovništvo ubrzano stari, gospodarstvo stagnira, najbolji znanstvenici bježe u SAD, a ideja o ujedinjenoj Europi polako postaje sve više utopijski san nego praktična politička stvarnost. Napisao : Janko Prester| Sinagate.com Utrka s robotizacijom Ako ste u posljednje vrijeme kupili iPad, iPhone ili neki drugi elektronički uređaj nove generacije, vjerojatno ste mogli pretpostaviti da, iako je model zamišljen u američkom Appleu, sam proces fizičke proizvodnje desio u Kini, koja je i dalje najpoželjnija lokacija za masovnu proizvodnju. Ono što je možda manje poznato je da iza proizvodnje Appleovih elektroničkih uređaja stoji jedna velika korporacija –Foxconn. Foxconn predstavlja kompaniju koja se na najizrazitiji način oslanja na još uvijek najvažniju kinesku komparativnu prednost: veliki broj jeftine radne snage. Sa gotovo milijun zaposlenika i podružnicama od Kine do istočne Europe, Foxconn je uspio postati globalni gigant u primjeni outsorcinga u proizvodnji moderne elektronike. No onda je u svjetskim medijima odjeknula vijest da Foxconn u budućnosti namjerava otpustiti većinu kineskih radnika i zamijeniti ih –Robotima. Napisao : Janko Prester| Sinagate.com Igranje s vatrom Posljednjih mjeseci u SAD-u došlo je do kulminacije političkih sukoba između dvije suprotstavljene političke ideologije. Dok Obamini demokrati pokušavaju nametnuti svoju socijalno-demokratsku strategiju razvoja, republikanci, ojačani pobjedom na izborima za kongres i senat 2010. godine, pokušavaju svim sredstvima opstruirati taj proces. Rezultat takve dinamike je ozbiljna politička blokada u kojoj najmoćnija država svijeta sve više izgleda kao zemlja bez prave ideje o svojoj poziciji u 21. stoljeću. Veliki broj nezaposlenih, nesiguran gospodarski rast, te golemi deficit su samo neki od problema s kojim se Amerika suočava. Do predsjedničkih izbora ostalo je nešto više od godine dana i republikanci su svjesni da osim nove vizije za Ameriku, moraju ponuditi i lidera koji će tu viziju biti u stanju realizirati. Problem republikanaca je upravo u tome što nemaju osobu koja može svojom karizmom parirati Baracku Obami. No sada u političku igru ulazi jedna od najosebujnijih ličnosti moderne Amerike. Napisao : Janko Prester| Sinagate.com21.3.2011 "Zelena" strategija na kineski način Klimatske promjene predstavljaju možda i najveću dugoročnu prijetnju ljudskoj civilizaciji. U pokušajima da se na globalnoj razini donesu mjere koje bi smanjile ovisnost modernog svijeta o fosilnim gorivima, često se kritizira inertnost razvijenih zemalja u smanjenju svojih emisija stakleničkih plinova, te u premalim investicijama u obnovljive izvore energije. Pri tome se zaboravlja da će upravo zemlje u razvoju imati daleko najveći udio u negativnom utjecaju budućeg gospodarskog razvoja na okoliš. U toj prići najvažniju ulogu ima NR Kina, koja je 2006. godine od SAD-a preuzela mjesto vodećeg svjetskog zagađivača. No i to je tek početak, jer se očekuje da će Kina s vremenom višestruko povećati svoje ukupne energetske kapacitete kako bi ta infrastruktura pratila impresivni gospodarski razvoj. Do sada su u Kini bile najzastupljenije elektrane na ugljen, ujedno i najgori zagađivači i proizvođači stakleničkih plinova, te je za očekivati ako bi se nastavila izgradnja elektrana tog tipa, to imalo katastrofalan učinak na ekološku održivost. No, posljednjih godina situacija se počela drastično mijenjati, i Kina je donijela novu strategiju razvoja koja uključuje goleme investicije u obnovljive izvore energije, i praktički preko noći, Kina je postala jedan od najmoćnijih svjetskih igraća na području „zelenih“ tehnologija. Sad je situacija otišla u potpuno drugu krajnost, te se neki američki analitičari i novinari (T.Friedman) počinju bojati realnosti u kojoj će Kina zavladati svjetskim tržištem zelene tehnologije. Napisao : Janko Prester| Sinagate.com
Kineski izvozni bauk – Mitovi i realnost
Unatoč popularnom viđenju da Kina ima rastući suficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni i da je kinezi ništa ne troše nego samo „štede i proizvode“, službeni podaci daju potpuno drugačiju sliku. U posljednjih nekoliko godina mjesečni izvozni suficit uglavnom pada dok uvoz raste brže od izvoza, te je u ožujku 2010-e godine čak došlo do deficita u vanjskotrgovinskoj razmjeni od 7,2 milijardi dolara. Napisao : Janko Prester| Sinagate.com
Proces robotizacije u industriji postoji već nekoliko desetljeća, pa to i ne zvuči toliko iznenađujuće , No do sada se industrijska robotizacija primjenjivala u specijaliziranim industrijama gdje se procijenilo da su roboti dugoročno isplativiji od radnika. Bez obzira na popularno viđenje da roboti lako mogu zamijeniti sve radnike, odluka o investiranju u robotizirane pogone često nije tako jednostavna. Industrijski roboti su izrazito skupi, znaju se kvariti a i ne mogu obavljati složenije zadatke. Zato se korištenje jeftinije ljudske radne snage i do današnjih dana zadržalo u industrijama gdje se zahtijeva veća doza fleksibilnosti u proizvodnji. Radi takve situacije najviše je profitirala Kina jer se unatoč razvoju industrijske robotike, velikim kompanijama više isplatilo zapošljavati jeftine kineske radnike.
Odluka Foxconn korporacije možda predstavlja prekretnicu u takvom razvoju situacije jer ukazuje na barem 2 važna trenda.
1.Da je proces razvoja industrijske robotike toliko odmakao da je korištenje industrijskih robota postalo isplativije u gotovo svim područjima industrijske proizvodnje, te da se prostor potrebe za ljudskim radom (čak i u najjeftinijoj varijanti) znatno smanjio.
2.Da polako ali sigurno dolazi do podizanja cijene rada u Kini. Kao što smo već i ranije pisali, Kina će pokušati svoju ekonomiju transformirati u gospodarstvo sa visokom dodanom vrijednošću, i koje će manje ovisiti o jeftinoj radnoj snazi. Također se pokušava izaći iz modela rasta temeljenog na izvozu te se usmjeriti na ekonomiju koja se može održati na domaćoj potrošnji što bi zahtijevalo podizanje plaća radnika i općenito rast životnog standarda.
Takvi jaki trendovi će se sigurno još i ubrzavati , no tu postoji i iznimno opasan problem. Ako trend razvoja robotizacije bude znatno brži od podizanja stupnja sofistikacije kineske ekonomije, može se desiti da deseci milijuna radnika budu uhvaćeni u zamku kontinuirane nezaposlenosti. S jedne strane neće imati dovoljno visok stupanj obrazovanja i vještina da konkuriraju u visokotehnološkim industrijama, a s druge strane se ne mogu zaposliti u industrijskim postrojenjima koja će koristiti automatiziranu proizvodnju . Ne treba posebno ni naglašavati kolike bi katastrofalne posljedice takva dinamika imala za socijalnu stabilnost Kine i njen dugoročno razvoj.
Takav tijek događanja zahvatiti će i druge zemlje u razvoju poput Indije, Indonezije i afričkih zemalja koje upravo u ponudi jeftine radne snage vide osnovni temelj za pokretanje vlastitih gospodarstava.
Na tom primjeru se i najbolje može vidjeti koliko će tehnološki napredak imati distruptivni učinak na globalno gospodarstvo, i koliko je važno za Kinu da razvije vlastite tehnološke i gospodarske potencije kroz obrazovanje vlastitog stanovništva, čime će se pripremiti za budućnost u kojoj će tehnološke paradigme mijenjati sudbinu cjelokupnih društava.
Miljarder Donald Trump, uspješni trgovac nekretninama krenuo je u promociju vlastitih političkih ideja koje sve više preuzimaju oblik pripreme za ozbiljnu predsjedničku kandidaturu. Predstavio se nizom kontroverznih stavova poput onog da Obama nije rođen u Americi, te da SAD treba oteti Iračku naftu da naplati svoju intervenciju i sličnim zanimljivim prijedlozima. Vrlo brzo je u anketama Trump prestigao sve republikanske konkurente i izgleda da bi mogao postati ozbiljan kandidat na sljedećim izborima. I dok su novinari pisali o njegovim ispadima i turbulentnom privatnom životu, gotovo su u potpunosti ignorirane neke njegove izjave koje mogu izazvati iznimno ozbiljne posljedice. Naime, u jednoj od prvih javnih istupa u kontekstu njegovih političkih ambicija, Trump je najavio da će „Dovesti Kinu u red“, tj. da će agresivnim pristupom, uvesti porezne namete na uvoz iz Kine i uspostaviti „pravednije“ trgovinske odnose. Otišao je i dalje, rekao da „Kinezi Amerikance smatraju idiotima“ i davao slične izjave gdje prikazuje Kinu kao problem broj 1. Bez obzira što mnogi analitičari smatraju Trumpov politički angažman egzibicionizmom kojim privlači pažnju javnosti i promovira svoj reality show, ipak je važno analizirati navedene izjave u širem kontekstu.
U posljednjih 10 godina Kina je izrasla u ekonomsku silu i u jednog od najvažnijih igrača na svjetskoj sceni. Po tradicionalnom načelu realpolitike, takvo uzdizanje Kine trebalo je izazvati reakciju Amerike koja bi htjela spriječiti bilo kakvog konkurenta za poziciju dominantne velesile (poziciju koju SAD ima od kraja Hladnog rata). Unatoč tome, kao i činjenici da su amerikom vladali konzervativni republikanci, odnosi su bili iznimno stabilni i nije bilo ozbiljnijih sukoba.
Tri su glavna razloga zašto nije došlo do konflikta: Prvi razlog je američka okupiranost Bliskim istokom. Nakon 11 rujna, i invazije na Irak i Afganistan, gotovo kompletna američka diplomatska i vojna snaga je koncentrirana na područje Bliskog istoka i Jugozapadne azije i ostavljeno je malo manevarskog prostora za intervenciju u druge dijelove svijeta. Drugi razlog je iznimno oprezna Kineska vanjska politika koja je izbjegavala bilo kakav sukob sa susjedima ili SAD-om. Temeljena na doktrini „mirnog rasta“ (peaceful rise), Kina nije pokazivala ambicije za neku aktivniju globalnu ulogu i koncentrirala se na svoj gospodarski razvoj. Treći i najvažniji razlog je ekonomske prirode. 1994. Godine SAD je Kinu proglasio svojim glavnim ekonomskim partnerom i vodeće američke kompanije su s oduševljenjem krenule u osvajanje Kineskog tržišta. Taj odnos je godinama imao goleme koristi za obje zemlje. Američke tvrtke su ostvarile velike profite na kineskom tržištu, zaposlile su jeftinu kinesku radnu snagu i time smanjile troškove, a američki potrošači su masovno kupovali jeftinije kineske proizvode. Kina je time uspješno zaposlila svoju mnogobrojnu populaciju, ostvarila enorman rast izvoza, a dolaskom stranih kompanija, dobila je zapadni Know-how i pristup najnovijim tehnologijama.Nekolicina kritičara na američkoj sindikalnoj ljevici i nacionalističkoj desnici napalo je takvu politiku jer su se time gubila radna mjesta u industriji, ali interesi glavnih političkih lidera i velikih korporacija su nadjačali svaku kritiku.
Takav ekonomski odnos narastao je do golemih razmjera tako da su neki analitičari poput Neila Fergusona govorili da je nastao novi ekonomski entitet – Chimerica. U takvom odnosu Kina je ostvarivala velike suficite u vanjskotrgovinskoj razmjeni, a ta je devizna sredstva ulagala u američke obveznice i tako pomagala potrošačku groznicu u americi jer je time čuvana vrijednost dolara i omogućeno daljnje zaduživanje SAD-a pod povoljnim uvjetima.
Dok je taj odnos tako idilično funkcionirao, obje strane nisu htjeli poremetiti takvu pozitivnu ravnotežu. No onda je 2008 godine buknula kriza američkog financijskog sustava koja se ubrzo proširila na veći dio svijeta. Američki potrošački koncept je došao do svog prirodnog kraja. Istovremeno je Kina potakla vlastitu potrošnju, i nastavila rasti po jednakim stopama kao prije krize dok je Amerika zaglibila u teškoj recesiji. U tom trenutku se pokazalo da je u takvom odnosu Amerika izvukla deblji kraj i da je takvo stanje neodrživo.
Sasvim je jasno da bi najrazumnije rješenje predstavljalo poticanje štednje i proizvodnje u Americi i potrošnje u Kini kako bi se uravnotežili ekonomski odnosi. No takva strategija podrazumijeva ozbiljnu političku i društvenu inicijativu. Dok je Kina polako i počela poticati vlastitu potrošnju, američki sustav i dalje pokazuje nespremnost promjene potrošačkih navika i ovisnosti od zaduživanju. Politička klasa se pokazala potpuno nesposobnom prisiliti javnost da prihvati novu strategiju ekonomske održivosti.
Što se više odgađa rješavanje tih problema, sve više jačaju populističke snage koje pokušavaju predstaviti jednostavna rješenja koja će krivit drugu stranu za vlastite ekonomske poteškoče. Gledano iz te perspektive, politika koju zastupa Donald Trump predstavlja upravo takav pristup pojednostavljivanja kompleksne situacije. Tu problematičan i nije sam Trump (čija je kandidatura vjerojatno farsa za narod), nego činjenica da takvi stavovi imaju veliku podršku javnosti i mogu ih kopirati drugi političari koji imaju puno ozbiljnije ambicije. Ukoliko se ti trendovi nastave moglo bi doći do nesagledivih posljedica za svjetsku ekonomiju, pa čak i za globalni mir. Postoji i dalje jaka konzervativna struja u SAD-u koja smatra ideju o Kini kao globalnoj supersili neprihvatljivom i sigurno je da će takve ideje samo jačati ako se usklade sa ekonomskim populizmom. Ne treba zaboraviti i Pentagon, kome je u interesu planirati novi sukob kako bi naručili nova skupa i sofisticirana oružja (tvrtke za proizvodnju naoružanja i njihove lobiste ne treba ni spominjati). Situacija će se pogoršati ako slične konzervativne snage počnu dominirati Kinom (a što se možda već događa). Svi vanjskopolitički problemi koji danas dominiraju vijestima (Irak, Afganistan, Libija..) brzo će otići u zaborav ako se svijet nađe pred novim hladnim ratom.
Takav negativan scenarij je moguće izbjeći samo ako razumna rješenja nadvladaju simplificirane spinove, te svijet prihvati činjenicu da je povratak Kine na poziciju velesile prirodan proces od kojeg sve strane mogu višestruko profitirati.
Donald Trump je pokrenuo opasnu igru koja u bućnosti može vrlo lako izmaći kontroli.
Ako se to desi, svi smo gubitnici.
Od 2010. godine, Kina je i službeno postala najveći svjetski proizvođač vjetroelektrana. Velik broj kineskih tvrtki (Goldwind, Dongfang electric) se uspješno etablirao u tom području, te se očekuje da će ubrzo postati važni svjetski igrači u tom području. Sa ukupnim kapacitetima od gotovo 42 gigawata, Kina je ujedno i najveći proizvođač električne energije dobivene iz vjetra. Prema nekim istraživanjima Kina bi do 2030 godine mogla zadovoljiti sve svoje potrebe za energijom kroz vjetroelektane.
Slična dinamika pokrenuta je i u korištenju solarne energije. Kina trenutno proizvodi oko 30% solarnih ćelija. Vodeću ulogu imaju tvrtke poput: Suntech Power Holdings, Trina Solar i Yingli Solar.
Rade se golemi projekti i u ustalim oblicima obnovljivih izvora energije, poput energije iz biomase, geotermalne energije, a velika se pažnja daje i investicijama u efikasniju infrastrukturu sa nižim stupnjem korištenja energije. Vodeći Kineski proizvođači automobila poput BYD, Cherry i ostalih tvrtki već uvode na tržište hibridne automobile, a planiraju se pustiti u prodaju i čisti električni automobili.
Ovakva pozitivna kretanja mogla bi biti ključ rješavanja globalnih problema vezanih uz ekološku održivost. Ako Kina nastavi ulagati strategiju iskorištavanja obnovljivih izvora i time pruži primjer ostalim zemljama u razvoju, čovječanstvo bi moglo uspješno prebroditi razdoblje fosilnih goriva i izgraditi novu ekonomiju gdje će čisti izvori energije biti temelj kontinuiranog napretka.
Naposljetku će se Kineska ekološka strategija pokazati presudnom da motivira ameriku u sličnom smjeru. Do sada je upravo SAD, točnije konzervativna politička opcija, povezna sa vlasnicima velikih naftnih korporacija bila glavna kočnica ozbiljnije akcije protiv globalnog onečišćenja. Ako se pokaže da Zelene tehnologije predstavljaju važnu gospodarsku granu budućnosti za milijunima potencijalnih radnih mjesta sigurno je da će svaka država pokušati ugrabiti dio
Za neke analitičare u SAD-u kineski izazov u području razvitka tehnologija čistih energetskih izvora, predstavlja izazov sličan sovjetskom „sputnjiku“ (koji je motivirao SAD na velika ulaganja u znanost i time doveo do revolucije u visokim tehnologijama i svemirskim istraživanjima). Ako je to istina tada bi to pomoglo pokretanju pozitivne kompeticije koja bi za konačni cilj imala čišći, ljepši, sigurniji i bogatiji život svih stanovnika na planeti.
To pokazuje se jedne strane da je izvozna strategija Kine došla do određenog maksimuma u svijetu koji se još uvijek oporavlja od recesije. S druge strane, pokazuje da domaća potrošnja postaja sve važniji aspekt ekonomske dinamike. Daljnje kretanje u tom smjeru je dobar pokazatelj i za Kinu i svijet u cjelini. Prije svega to znači da je došlo do znatnog povećanja životnog standarda kod kineskog stanovništva, koje sve više konzumira uvozne proizvode.
Zahvaljujući tome Kina sve manje ovisi o svjetskoj potražnji za svoj gospodarski rast i time smanjuje izloženost turbulencijama u svjetskoj trgovini. To je pozitivno i za ostala gospodarstva koja su često imala ozbiljne deficite radi kineskog izvoza, te je taj stalni disbalans dovodio do niza ozbiljnih problema u gospodarskoj i političkoj sferi odnosa između Kine i ostalih vodećih zemalja(SAD i EU). Zanimljivo je da je najdinamičniji rast izvoza u kinu ostvarila Europska unija, predvođena Njemačkom izvoznom ofenzivom (uvoz iz EU je povećan 42 % , a izvoz 25%).
U budućnosti možemo očekivati i daljnje intenziviranje navedenog trenda, te da će se Kina sve više pretvarati u zrelu ekonomiju baziranu na domaćoj potrošnju. Time će prestati pritisci SAD-a za aprecijacijom valute kao i ostali popratni efekti trgovinskog disbalansa. Golema srednja klasa koja se svake godine povećava, svojom će konzumacijom donositi velike prihode stranim kompanijama. Dobra strategija za manje zemlje (poput hrvatske) je da se maksimalno pripremi za taj nadolazeći trend na način pratiti događanja na kineskom tržištu, posebno vezane uz ukuse i preferencije u potrošnji nove generacije potrošača.
Pretraživanje
Beijing Time