kina Povijest kine

Počeci civilizacije

Kina je jedna od najstarijih civilizacija u ljudskoj povijesti, te se prema popularnom shvaćanju govori o 5000 godina kontinuirane povijesti . Najraniji pisani dokazi o postojanju kineske kulture datiraju iz razdoblja Shang dinastije  otprilike 1500 godina prije Krista. Geografski, centar nastanka kineske civilizacije nalazimo u dolinama rijeka Yangtze i Žute rijeke gdje nastaju prva naselja sa ozbiljnijom gospodarskom i kulturnom aktivnošću. Od tada pa do današnje moderne Kine povijest tog područja obilježit će turbulentni događaji uzastopnog ujedinjenja i razjedinjena pod različitim okolnostima, ali i neupitnog i impresivnog civilizacijskog napretka koji je od Kine stvorio jednog od najvažnijeg aktera u kulturnoj, tehnološkoj i gospodarskoj povijesti ljudskog roda.

Najvažniju ulogu u razvoju Kine imale su različite vladajuće dinastije koje su sa neujednačenim uspjehom vladale golemim prostorom, pa se preko dinastija najlakše sistematizira kineska povijest.
Nakon dinastije Shang (koja je došla nakon mitske dinastije Xia čije postojanje nije u potpunosti potvrđeno), Kinom će vladati dinastija Zhou (1045-256 pr.K.) za vrijeme čije se vladavine utvrđuju kulturni i religijski elementi koji će obilježavati Kinu kroz njen povijesni razvoj.

Tijekom kasnijeg razdoblja vladavine dinastije Zhou (koji se naziva i Istočni Zhou) , dolazi do sve većeg razjedinjenja i Kina se dijeli na niz zaraćenih država koje se međusobno bore za dominaciju nad cijelim područjem. U to vrijeme živi i djeluje Konfucije čija filozofija i etički sustav postaju neizostavan dio kineskog svjetonazora i vrijednosnog sustava.

Razdoblje imperija

Razdoblje zaraćenih država završava pobjedom države Qin (221-206), te time počinje razdoblje imperijalne Kine na čijem čelu je car Qin Shi Huang. Pod njegovom vlašću dolazi do snažne centralizacije države i uvodi se strogi zakonski sustav pod utjecajem ideje Legalizma. Također se grade i golemi građevinski projekti: Veliki kineski zid i Vojska od terakote.

Nakon kraja dinastije Qin, Liu Bang osniva dinastiju Han (202 pr. K – 220 nakon Kr.) koja postaje jedna od najvažnijih u kineskoj povijesti. Dolazi do impresivnog razvoja umjetnosti i znanosti, teritorij se širi u unutrašnju Mongoliju,  te se po prvi put otvara trgovina sa zapadom („Put svile“). 

Dinastija Han se ipak urušava uslijed niza pobuna i opće nestabilnosti i nastupa dugotrajno razdoblje razjedinjenja sa kraćim razdobljima stabilizacije. 
Razdoblje nestabilnosti prestaje dolaskom dinastije Sui (589-618), koja traje relativno kratko, da bi nakon nje vlast uspostavila dinastija Tang.

Razdoblje dinastije Tang obilježeno je znatnim rastom prosperiteta za većinu populacije. Dolazi do novog zamaha u razvoju tehnologije, a glavni grad Chang'an je tada najveći grad na svijetu. Ujedno se intenzivno razvija trgovina sa svijetom a i neki strani trgovci se doseljavaju u Kinu. Budizam prvi put postaje dominantna religija.

Unatoč uspješnom vladanju carstvom, kao i u slučaju prethodnih dinastija, dinastija Tang s vremenom gubi kontrolu nad državom, te Kina ponovo ulazi u novo razdoblje dezintegracije i sukoba. Situacija se donekle stabilizira kad dinastija Song preuzima kontrolu nad većinom teritorija.

Vladavina dinastije Song bila je obilježena stalnim sukobima koji su kulminirali time da Juchenska dinastija Jin preuzima kontrolu nad sjevernim dijelom Kine. Usprkos političkim i vojnim sukobima,  južni dio Kine pod vlašću Songa ostvaruje vrhunac razvoja,  uvodi se papirni novac te se modernizira vojska uvođenjem vatrenog oružja. Kulturni razvoj također dolazi do svog vrhunca te nastaju mnoga klasična dijela u literaturi i slikarstvu.

Tragičan kraj carstava Jin i Song ovaj put je došao izvana. Velika mongolska invazija prvo uništava državu Jin, a zatim, nakon dugotrajnog rata, slama carstvo dinastije Song. Teritorijem Kine prvi put (ali ne i posljedni)  će vladati strana dinastija – mongolska dinastija Yuan.

Za vrijeme te dinastije, Kina se pokušavala oporaviti od teških posljedica mongolske invazije (izgubljena je polovica populacije). Tada po prvi put, pustolovi i trgovci sa zapada posjećuju kinu (Marco Polo), te donose informacije o Kini u Europu.

Unatoč pokušajima Mongola da se asimiliraju i time pridobe kinesko stanovništvo, velika većina populacije nije mogla prihvatiti stranu mongolsku dinastija, te  nakon što je zbačena dinastija Yuan, 1368 godine na vlast dolazi nova dinastija –Ming.

Pod dinastijom Ming, Kina se uspješno oporavlja od sukoba i razaranja iz prethodnog razdoblja, nastaju velike manufakture, a utjecaj Kine se širi Azijom. Kao dokaz imperijalne moći, eunuh Zheng He kreće u veliku ekspediciju po Indijskom oceanu gdje sa svojom impresivnom flotom pokazuje snagu carstva.

Unatoč tome, Kina se sve više počela zatvarati,  a idući carevi zabranjuju intenzivnu trgovinu s većim dijelom svijeta, i to upravo u vrijeme kad europske zemlje kreću u veliku prekomorsku ekspanziju. 

Novi izazov predstavljali su Mandžurci sa sjevera koji su sve češće prodirali u unutrašnjost Kine a upadi su im bili olakšani stalnim neredima i pobunama unutar Kine koji su sve više destabilizirali carstvo dinastije Ming. Konačno, 1644, Mandžurci uspjevaju preuzeti vlast nad Kinom, i osnivaju novu dinastiju- dinastiju Qing.

Dinastija Qing (1644-1911)  je ujedno i posljednja carska dinastija. Unatoč otporu Han Kineza prema dominaciji strane dinastije, mandžurci su se ipak dugo pokazali uspješnim u kontroli nad carstvom. Uspjeli su znatno proširiti teritorij carstva (Xinjang, Tibet, Mongolia), te se tada činilo da je Kina na vrhuncu svoje moći.

S vremenom su sve češće brodovi europskih država plovili područjem istočne Azije, te su zahvaljujući svojoj vojnoj i tehnološkoj snazi osvajali nove teritorije  koji su sve više ulazili u kinesku sferu utjecaja. Kina je većinom ignorirala taj novi tijek događaja kao i činjenicu da je ta dinamika bila uzrokovana golemim društveno-znanstvenim napretkom u europskim državama, koji je kulminirao u industrijskoj revoluciji početkom 19-tog stoljeća.

Trenutak kad je zaostatak za modernim zapadnim svijetom postao očit je Opijumski rat, kada je britanska flota sa lakoćom uništila kineske pomorske snage i time uzdrmala ideju o superiornosti kineske civilizacije. Idućih godina, do početka 20-tog stoljeća Kina je doživjela još niz teških udaraca, među ostalim i od Japana koji se uspješno modernizirao. Nažalost, unatoč nekim reformskim naporima, konzervativan dvor je zaustavljao svaku ozbiljnu reformu koja bi smanjila utjecaj carske vlasti.

Na kraju su europske imperijalne sile uspjele postići niz „neravnopravnih ugovora“ s kojim su praktički komadali i djelili teritorij Kine. Nakon carske podrške Bokserskom ustanku i njegovom konačnom porazu, carska vlast potpuno gubi podršku i nakon ustanka u Wuchangu 1911-godine ruši se carska vlast.

Moderno razdoblje

Slomom dinastije Qing i osnivanjem Republike, nije došlo dao očekivanog napretka radi niza unutrašnjih nestabilnosti i vanjskih pritisaka. Prvi predsjednik republike bio je Sun-Yat- Sen , koji je radi svojih republikanskih ideja imao veliki ugled, ali se ubrzo pokazalo da su društveni i ekonomski problemi unutar Kine bili preveliki da bi se stabiliziralo stanje u društvu. Nakon smrti Sun-Yat-Sena država se još više podjelila između različitih regionalnih vojskovođa, te su se s vremenom kao glavni konkurenti nametnuli nacionalisti predvođeni Chiang –Kai-Chekom i komunisti podržani od Sovjetskog saveza i predvođeni Mao Zedongom.

Rastrgana građanskim ratom između komunista i nacionalista Kina je potpuno nespremno dočekala novu prijetnju – ekspanzionistički Japan, koji od 1931 osvaja Manđuriju a od 1936 kreće u kompletno osvajanje istočne Kine.

1939. godine, nakon što i u Europi krene sukob, koji će prerasti u 2.svjetski rat, Kina se našla na strani saveznika u tom golemom sukobu koji će dugoročno odrediti budućnost Azije i cijelog globalnog sustava.

Unatoč brutalnim japanskim vojnim pohodima i međusobnim sukobima između nacionalista i komunista, Kina se ipak našla na pobjedničkoj strani zahvaljujući hrabroj borbi svojeg stanovništva, ali i uspješnim savezničkim ofenzivama kojima je slomljena vojna moć Japana. Nakon pobjede u 2. svjetskom ratu , nastavljen je građanski rat, sve do 1949 godine kada komunisti preuzimaju vlast nad čitavom Kinom, dok se nacionalisti povlače na Taiwan.

Unatoč uništenoj ekonomiji i golemim ljudskim žrtvama nakon kontinuiranih sukoba, Mao Zedong je ipak uspio stvoriti neovisnu i ujedinjenu državu nakon gotovo jednog stoljeća nestabilnosti i stranih intervencija.

Novo vodstvo pokrenulo je niz ekonomskih politika ("veliki korak naprijed"), koje se nisu pokazale uspješnom, no unatoč tome neke nove društvene reforme u zdravstvu i obrazovanju znatno su poboljšali socijalni kapital države. Na vanjskopolitičkom planu Mao se sve više udaljavao od Sovjetskog saveza i odlučio na samostalni put i razvoj. Takvu je situaciju iskoristila američka vlada predvođena Nixonom i Kissingerom koja se odlučila 1971 otvoriti Kini i omogućiti joj da postane dio međunarodnih institucija. Ta nova dinamika u vanjskoj politici, kao i pretjerani radikalizam tijekom Kulturne revolucije, omogućila je da nakon Maove smrti i dinastičkih sukoba na vlast dođe nova generacija liberalnih lidera.

Predvodnik te nove generacije pragmatičnih lidera bio je Deng Xiaoping. On je pokrenuo niz ekonomskih i društvenih reformi koje su se pokazale iznimno uspješnim. Uvodeći tržišni elemente u kinesko gospodarstvo, kroz posebno definirane „slobodne zone" i bez radikalnih političkih reformi, stvoreni su uvjeti za impresivan gospodarski rast i tehnološki razvoj koji danas čini Kinu glavnim kandidatom za novu supersilu budućnosti.